Ozljeda ramena – uvod u složenost
Rame je zglob koji čak i kod iskusnijih liječnika izaziva nelagodu. Po mnogim je osobinama zglob na koji bi se mogli primijeniti isti postulati kao i na sve ostale zglobove. Međutim, pitanje na kojem se zaustavljamo je već ono prvo. Koji je to točno zglob? Naime, rameni zglob nije jedan zglob. On se sastoji od više zglobova.
Anatomija ramena i najčešće ozljede
Na samu funkciju ramena tako utječe glenohumeralni zglob. To je zglob na kojega u užem smislu ljudi najprije pomisle kada razgovaraju o ramenu. Međutim, na funkciju ramena utječu još i akromioklavikularni zglob, sternoklavikularni zglob, te jedan zglob koji nije zglob u klasičnom smislu, a to je skapulotorakalni zglob.
Već iz same činjenice da prilikom pregleda i dijagnostike poremećaja i ozljeda u području ramena treba pogledati minimalno 4 zgloba dovodi liječnika u nezavidnu situaciju gdje iz mnoštva potencijalnih patoloških stanja razaznati ono stanje koje dovodi do poteškoća pacijenta i zbog kojega je osoba i došla tražiti pomoć. Kako bi pregled ramena bio detaljan i ispravan, potrebno je uvijek učiniti i pregled vratne kralježnice, te pregled lakta. Nerijetko su poteškoće na koje se pacijenti žale u ramenu podrijetlom iz susjednih regija i zbog toga nikako ne smije biti previda patoloških stanja vratne kralježnice i lakta.
Rame je zglob koji zauzima veliki udio ozljeda s kojima se ljudi javljaju u hitne kirurške ambulante. Prijelomi u području gornjeg dijela nadlaktične kosti i iščašenja u području ramena su jedne od najčešćih ozljeda s kojima se ljudi uopće susreću.
Dijagnostičke metode otkrivanja ozljede ramena
U dijagnostici ozljeda ramenog područja služimo se rendgenom, MSCT-om (kompjutorizirana tomografija), MR-om (magnetska rezonancija) te UZV-om (ultrazvuk). Pomoćna metoda je ponekad scintigrafija. Prva pretraga koja se radi nakon ozljede ramena uvijek bi trebala biti rendgen ramena. MSCT koristimo najčešće kod prijeloma, a MR najčešće koristimo kod ozljeda mekog tkiva kao što su tetive rotatorne manžete ili oštećenja struktura nakon iščašenja ramena. U slučaju sumnje na infekciju povremeno se koristi scintigrafija uz punkciju zgloba i analizu tekućine dobivene punkcijom. Često jedna vrsta pretrage nije dovoljna kako bi se potvrdila dijagnoza ili kako bi se isplaniralo najbolje moguće liječenje. Tako je, recimo, kod sumnje na tumorske procese, potrebno učiniti RTG, MSCT i MR. Kod sumnje na manje ozljede unutar zgloba sve se više koristi MR artrografija. To je pretraga kod koje se u rameni zglob (najčešće pod kontrolom UZV-a) instalira kontrastna tekućina koja se prilikom snimanja MRa uvlači u najmanje pukotine u mekim tkivima i jasnije pokazuje njihova oštećenja. Ortopedska praksa postaje neodvojiva od korištenja ultrazvuka koji jasnije i objektivnije može dati dijagnozu na licu mjesta i to bez kontrasta, bez dugotrajnog ležanja potrebnog prilikom MRa. Međutim, i takva pretraga je ograničena većim dijelom na van zglobne strukture, ali koje u ramenu čine jako bitnu kariku.
Napredak u liječenju
Veliki se napredak ostvario unatrag zadnjih 30 godina u području implantata koji se koriste nakon prijeloma kostiju u području ramena, a možda još veći napredak postoji u području minimalno invazivne kirurgije ramena. Artroskopske operacije ramena su tako postale standard liječenja mnogih ozljeda kao što su ozljede tetiva rotatorne manžete, operacije stabilizacije ramena ili oslobađanje živaca. U minimalno invazivne operacije možemo ubrojiti i operacije prijeloma kosti pomoću implanta koje smještamo u sredinu kosti (intramedularno) i položaj za vrijeme i nakon operacije kontroliramo pomoću RTGa.
Ipak, veliki broj operacija se i dalje radi otvorenim putem. I dalje se veliki broj operacija prijeloma gornjeg dijela nadlaktične kosti izvodi otvorenim operacijama, dok se operacije ugradnje umjetnih zglobova također u cijelosti izvode otvorenim operacijama (više ili manje invazivnim).
Postoperativna njega
Nakon svake operacije na lokomotornom sustavu iznimno je važna suradnja s fizikalnom medicinom. Dobro planirana fizikalna terapija može uvelike pomoći u uspješnom liječenju bolesnika, dok loša fizikalna terapija može imati katastrofalne posljedice i za pacijenta i za liječnika. Također, tijekom oporavka suplementacija može biti vrlo važna, posebno za tetive.
Nakon svega rečenog možemo samo još jednom potvrditi kako je rame izuzetno kompleksan zglob kojega ipak možemo uspješno liječiti – „ako vas liječe kolege koji se bave ramenom“.
Josip Štivičić, dr. med., specijalist ortopedije i traumatologije Klinička bolnica Merkur, O2 clinic.
